Behara
Zašto se moram obraćati Allahu/Bogu na arapskom jeziku? Zar on ne razumije moj srpsko-hrvatski (danas bosanski) jezik? I zašto moram recitovati neke napisane molitve poput pjesmica u školi? Nabrajam "nešto" nepoznato, nekome dalekom, za nekoga ko je ionako rahmetli pa mu je svejedno, a ovi moji to nazivaju učenjem Fatihe. Poštujem tradiciju, samo kako će me razumjeti Bog kad samu sebe ne razumijem šta pričam? Nit' mi se to radi.
Hoće li me Bog kazniti ako mu kažem kako se osjećam sada, u ovom trenutku; ako mu se, kao npr. najboljoj drugarici, povjerim SVOJIM riječima i na SVOM maternjem jeziku? Ako mu samo kažem "Tužna sam. Dosta mi je više i ovog pretvaranja i glume!" Jer želim da me čuje. I razumije. I shvati. A ne samo da slušam o – strašnom starcu s dugom bijelom bradom koji jedva čeka da me zvizne čim nešto pogriješim. Pa nije valjda Bog babaroga!?
Dosta mi je i da me lažu. Nema smisla ubijati one lijepe ovce za Kurban Bajram, nisu ništa skrivile. A ne vjerujem da je Bog gladan janjetine. Osjećam se kao idiot kad me moji natjeraju da dijelim kurbane komšijama, a ovi mi za to daju neku siću! Stid me je. Volim davati poklone ljudima, ali čemu sve ove ceremonije uopšte? Nanu to neće vratiti među žive. Želim se samo dobro isplakati! Ko će me čuvati sad kad nje nema?!
Ova, i mnoga druga pitanja, su mi se motala po glavi u djetinjstvu. Kada bi umro neko od starijih članova familije, muškarci bi išli na dženazu, bule i obične žene bi u sobi stavljale marame na glave, raširile između sebe dugi tespih i "učile" naglas, na arapskom, a mi djeca smo u drugoj prostoriji šutili i čekali kraj tevhida pa da dobijemo kifle i bombone.
Žao mi je bilo nana i baka kojih više nema da nas čuvaju dok su nam roditelji na poslu, međutim, ljutilo me je to što su odrasli mnoge fine običaje i tradicije koristili kao priliku da impresioniraju jedni druge, obuku novu odjeću, podruže se, najedu džaba, a poslije odu pa tračaju, piju alkohol, psuju i ZAKLINJU SE TITOM I PARTIJOM!? A do maloprije se, kao "molili" Bogu. Kojem Bogu? Meni je sve to bilo malo do umjereno zbunjujuće.
I tako sam ja odrastala u Sarajevu, u muslimansko/komunističkoj porodici i društvu, učeći o Titu u školi i "učeći" Fatihe na mezarju. Zatim jedući meso kurbana i baklave za Bajrame, pa poklonjena šarena jaja za Uskrse i sitne kolačiće za Božiće. Komšije i prijatelji različitih religija tada su živjeli složno, u bratstvu i jedinstvu – u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je bilo blago narodu koji ima ovakvu omladinu.
Jedino smo od Djeda Mraza SVI dobijali paketiće sa čokoladama Sarabon jer je taj smiješni čiko volio SVU dobru djecu. I svi bi se poslije izigrali zajedno. I bilo je lijepo živjeti tako – RAZLIČITI, A OPET JEDNAKI. Usput sam naučila nešto o Islamu, a i čula da je "njihov" bog Isus Krist i da je razapet na križu/krstu. Jadničak. Tužno. Šta li je skrivio, pitala sam se? A kasnije je, kažu, uskrsnuo, pa zato neki ljudi idu u crkvu i krste se. Hm...
A onda je naš Maršal Tito umro i svi su poludili; započeo raspad sistema, države, raspad porodica, života i silne PODJELE! I nametnute nam neke nove norme... I nikla nova pitanja...
Johnny Štulić je pjevao: "Ako iko ikada spjeva pjesmu nad pjesmama..."
Zašto moram mrziti neke ljude zbog njihovog imena? Pa nisu ga oni sami birali! JESTE bila agresija JNA na BiH i JESTE bio genocid. Ali zašto moram naglašavati da sam muslimanske vjeroispovjesti kad niti idem u džamiju niti znam klanjati? Da budem dvolična – neću. Pa nisam stoka da me trpaju u nekakav "tor" samo na osnovu mog imena u dokumentu! Želim odrasti u zdravu osobu. Želim se obrazovati i raditi. Ali zašto moram staviti maramu na glavu kako bih se upisala na kurs ENGLESKOG jezika koji je, eto, u sklopu mekteba? Pa nije vjeronauk! Neću ni ići! Da li je ikoga briga za moje vrline, karakter, moje znanje i sposobnosti, moje hobije i moje 'ja'? Zašto se trebam kleti Allahom kako bih bila prihvaćena u društvu i moram li biti ogorčena na sve i svakog kao svi drugi? Zašto oni mrze nas? Ko je počeo rat? Gdje je Bog u svemu tome?
Nacionalizam i vjerska netrpeljivost su harali Bosnom poput kuge, a meni se gadio život. I tako je ono "Živio Savez Komunista!-Živio!" zamijenilo "Amin". I bilo je, ne malo, već umjereno do pretežno zbunjujuće!
Ratno i poslijeratno vrijeme sam provela u svom šeher Sarajevu. Ne volim se sjećati tog perioda. Ne d'o Bog nikome. Preživjela sam čudom. Toliko.
Kao da sam, poslije rata dobila drugu šansu da živim. I radim. I volim. I učim. I hodam ulicom kao slobodna osoba... osoba! Kako sam samo cijenila tu slobodu; kao nafurani student, polovni buntovnik... Ali sam nekako bila stranac u svom gradu. Prošla bih čaršijom, a da ne sretnem nikog poznatog. Ipak, novi život je bio preda mnom; mir, obilje, znanje, potencijal, svijetla budućnost, nada, ljubav, VJERA... Još je samo trebalo naći ljude poput mene pa da budem "u svom-na svom".
Nalutah se i načekah...
Nick Cave je pjevao: "I cried Mercy! Have Mercy on me! I got down on my knees..."
Strpljen-spašen! Napokon ih nađoh i odmah sam ih radosno pitala "Pa, gdje ste vi ba dosad...? Joj, da sam znala, došla bih davno!" Nedjeljna služba u crkvi je počela. Dok su išle pjesme, himne Bogu, (na našem jeziku!) ja sam plakala, iskreno, i nije me bilo stid što je tu još 50ak ljudi oko mene – plakala sam Bogu, od radosti, a i On je bio tu, itekako se osjetilo Njegovo prisustvo. Tokom propovijedi su mi kockice počele dolaziti na svoje mjesto i stvari su nekako dobivale svoj smisao.
Bog me voli upravo ovakvu kakva jesam; mene – kad mu iskreno povjerim svoju tugu i ljutnju, sumnje i želje, pokajanje i molitvu za oproštenjem grijeha kojih nisam bila ni svjesna da imam.
A poslije službe sam se, pošto je bio dan čišćenja dvorišta, uhvatila metle i brisala taj putić do ulaznih vrata. Bilo mi je jasno da ću njime još mnogo, mnogo puta prolaziti. Nema posebne religijske uniforme, nema ikona svetaca po zidovima, nema križa ni zvona, ne slave se vjerski praznici, nema čak ni zvaničnog pozdrava, ali je meni tu nešto bilo SVETO. Rekoše mi da ja ne moram čistiti jer sam tek došla, a ja im odgovorih da namjeravam dolaziti i ubuduće i da volim pomagati.
To je tek predstavljalo drugu šansu u životu; nov početak – nova nafaka.
Moja nova braća i sestre u Kristu su iz različitih porodica; miješanih brakova, hrvatskih, srpskih, BOŠNJAČKIH...! A ja mislila da sam jedina na svijetu sa muslimanskim imenom i vjerom u Isusa Spasitelja! Konačno sam to mogla izreči naglas i bez straha od osude, na šta su ostali rekli: Amen! Slava Bogu! Različiti su i po naravima, zanimanjima, statusu, bankovnom računu, jedni navijaju za Sarajevo, a drugi vole Želju itd. Ali funkcionišu složno i teško bi ih iko drugi sakupio, pomirio poslije rata i držao na okupu u miru i u slozi da to nije učinio Krist koji spaja nespojivo. Bog.
A Pjesmu nad pjesmama, koju Štula spominje, nije napisao nijedan genijalni pjesnik iz bogate historijske palete književnika, nego je to naslov iz Biblije. Saznah, pa je pročitah. Lajk!
Da, Isus je u moj život, kao u romanima sa trafike, došao tiho i ušao u legendu. I mnogo je realniji od onih krupnih čika u crvenom sa zaljepljenom bijelom bradom što su nam za Nove godine dijelili paketiće. Ipak, Djed Mraz nije umro na križu radi mojih grijeha da bi mene spasio od osude i izveo na svjetlost. Isus JESTE.
...Saznat ćete istinu i istina će vas osloboditi. Ja sam put, istina i život i niko ne dolazi Ocu osim po meni. Blaženi su žalosni jer će se utješiti. Blaženi su oni koji su žedni i gladni pravde, jer će se nasititi. Blaženi su milostivi jer će naći milosrđe. Ne živi čovjek samo od hljeba, nego i od svake riječi koja dolazi od Gospoda.. – kaže Novi zavjet.
U toj novoj, pronađenoj porodici se mogu slobodno moliti na maternjem jeziku, iskreno, spontano i bez ceremonija – i to Bogu koji je pun očinske ljubavi prema svom stvorenju, i koji mi želi dobro, najbolje. BEZ PRISILE. Saznala sam da Bog ne podnosi jedino grijeh, međutim SVOJIMA daje Duha Svetog koji apeluje na savjest čim učinim nešto loše. I ukazao mi je na moje vlastite zablude u kojima sam živjela, na moju tvrdoglavost, buntovnost, nafuranost, kritikovanje... pa sam na koljenima tražila oproštenje, kao u Nickovoj pjesmi.
I Bog ne ubija gromovima, već nudi rješenje i opcije i daje snagu i hrabrost da se suočim s problemima na nov način. ON bije moje bitke, samo mu se trebam prepustiti i dati mu prostora da živi u meni i kroz mene. A što je okolina ubrzo primijetila, jer se Kristova radost i mir ne mogu sakriti. I ne trebaju. Zato ovo i pišem. Zapravo, nisam ja našla Boga, Isus je našao mene. Ja sam samo prihvatila taj dar vječnog života i ne bih ga mijenjala nizašta ²Jer šta će koristiti čovjeku ako zadobije čitav svijet, a svoju dušu izgubi ili upropasti?² (Luka 9:25).
I dalje živim u svom šeheru i što više upoznajem, to više poštujem tradicije i kulturu svog i drugih naroda. I gledam svoja posla – jer to je jedino za šta sam odgovorna pred Bogom; za SVOJE riječi, misli, djela i propuste, SVOJE motive i ciljeve u životu i SVOJU dušu. I zahvaljujem Bogu na blagoslovima... i dalje sa svojim muslimanskim imenom u dokumentima. I kurs engleskog sam završila bez problema, pa mi se i ta želja ispunila.
Čuvao je Bog mene i ranije, dok nisam o tome imala pojma, i znam da će me čuvati do kraja mog ovozemaljskog života. A onda odoh svojoj kući – Njemu – Kralju nad kraljevima – pa ko hoće sa mnom – BUJRUM! Vrijedi! J
