Isus Kao Sin Bozji

Isus kao Sin Božiji 

Napisali: Luther Engelbrecht
                Ernest Hahn 

Uvod 

Muslimani vjeruju da je Bog jedan, da nema drugih bogova osim Boga. Oni mogu tvrditi da iako kršćani kažu da su monoteisti, oni ustvari vjeruju u više od jednog Boga. Pošto kršćani vjeruju da je Isus Sin Božiji, oni dakle griješe kao i drugi ljudi iz drevnih i modernih vremena koji su vjerovali i koji vjeruju u više bogova ili sinova i kćeri Božijih. 

Toliko često muslimansko-kršćanska religijska diskusija se prekida na temi o Isusovom Sinovstvu. Kršćani tvrde da je Isus Sin Božiji; muslimani poriču da je Isus Sin Božiji. Obje strane se onda jednostavno slože da se ne slažu, dok je svaka, kada se rastaju, uvjerena da je ona u pravu, a da je ona druga u krivu. 

Ali postoji li druga alternativa? U pretpostavci da ima, postavljaju se sljedeća pitanja: Da li je kršćanin istinski razumio šta Isusovo Sinovstvo znači muslimanu i zašto ga musliman odbija? Da li je musliman istinski razumio šta Isusovo Sinovstvo znači kršćaninu i zašto ga kršćanin potvrđuje? Što se tiče ove teme, koja je stoljećima ozloglašena da izaziva više vatre nego svjetlosti, mogu li se obje strane složiti da potpunije objasne svoja relativna gledišta i da pažljivo i učtivo saslušaju jedni druge? 

Namjera ovog eseja je da pomogne i muslimanima i kršćanima da malo dublje prodru u biblijski koncept Isusa kao Sina Božijega i značaj ove ideje za kršćane. U isto vrijeme, postoji nada da će ovaj esej, kako se odvija, pokazati barem neku osjećajnost prema istinskom muslimanskom gledištu o ovoj važnoj temi.  Gdje je potrebna ispravka ili pojačanje, neka je muslimanski prijatelji rado daju. 

Biblijsko značenje “Sina” 

Da bismo razumjeli biblijsko značenje Isusa kao “Sina Božijega”, prvo moramo ispitati biblijsku upotrebu riječi “sin”. U Bibliji, “sin” je pojam koji izražava blizak odnos sa nekim ili nečim; u osnovi, on pokazuje porijeklo, ali se također koristi da izrazi blisku vezu ili identifikaciju sa osobama ili stvarima. Čak i kada pokazuje porijeklo, ovaj izraz se ne ograničava na nečijeg oca ili majku. Nekoga mogu zvati “sine”: njegov otac i majka, njegova porodica, njegovo pleme, njegov narod, njegovo mjesto rođenja (grad ili zemlja), i vrijeme ili okolnost njegova rođenja.  “Otac-sin” terminologija se također koristi u vezi sa kraljevima i njihovim vazalima ili podanicima, gospodarima i slugama, učiteljima i učenicima, i skoro u bilo kojoj situaciji u kojoj je neko podređen ili ovisan o nekome drugom. Osnovni zahtjev za “sina” je da poštuje i bude poslušan svome “ocu”, ali on ga, također, treba voljeti i oponašati. 

Izraz “sin” se koristi na mnoge druge načine u Bibliji, od kojih su neki povezani porijeklom, dok drugi uglavnom izražavaju neku vrstu veze sa, ili sličnosti sa, osobama ili stvarima. Velika, na neki način, homogena grupa se može nazvati “sinovi” (posebno profesionalne i etničke grupe). Ponekad su karakteristike ili kvaliteti personificirani i smatrani kao da imaju “sinove” – one koji posjeduju te iste karakteristike ili kvalitet. Opet druga upotreba izraza “sin” u Bibliji odražava svestranu i maštovitu upotrebu ovog izraza posebno u hebrejskom jeziku. 

Kompletna lista različitih upotreba izraza “sin” u Bibliji bi bila preduga za ovaj esej. Nekoliko njegovih više idiomskih upotreba su nabrojane ispod, sa njihovim doslovnim značenjem i prevodima Svete Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti (ili u prijevodu dr. D. Stefanovića). 

Stari zavjet 

Referenca:           Izraz (kako se doslovno koristi u originalnom tekstu)

            -- Značenje (kako se nalazi u prijevodu)

Postanak 5:32:       "sin od pet stotina godina" 

                     -- "proživio pet stotina godina"

Postanak 15:3:       "sin moje kuće" 

                     -- " jedan od mojih ukućana"

Ponovljeni zakon 25:2:   "sin šibe" 

                     -- "zasluži da bude išiban"

Suci 19:22:       "sinovi Beliala" 

                     -- "opaki ljudi"

I Samuelova 20:31:     "sin smrti" 

                     -- "osuđen na smrt"

I Kraljevima 20:35:      "sinovi proroka" 

                     -- "proročki sinovi"

II Kraljevima 14:14:     "sinovi zaloga" 

                       -- "taoci"

Job 41:18:                "sin luka" 

                       -- "strijela"

Izaija 60: 10:          "sinovi strane zemlje" 

                       -- "stranci"

Tužaljke 3:13:       “sinovi tobolca" 

                     -- "strijelama iz svoga tobolca"

Joel 4:6:           "sinovi Grčki" 

                     -- "Grcima"

Zaharija 4:14:     "sinovi ulja" 

                     -- "pomazanika"

Novi zavjet 

Matej 9:15:        "sinovi zaručnika" 

                     -- "svatovi"

Matej 12:27:       "vaši sinovi" 

                     -- "sinovi vaši"

Luka 10:6:         "sin mira" 

                     -- "prijatelj mira"

Luka 16:8:         "sinovi ovoga vremena" 

                     -- "sinovi ovoga svijeta";

          "sinovi svjetlosti"  

                     -- "djeca svjetlosti" 

Ivan 17:12:        "sin propasti" 

                     -- "sina pogibli

Djela 13:26:       "sinovi roda Abrahamova" 

                     -- "sinovi roda Abrahamova”

Galaćanima 3:7:    "oni koji vjeruju su djeca Abrahamova"

--“Oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi”

Efežani 2:2:       "sinovi neposlušnosti" 

                     -- "sinovima nepokornosti"

Gore navedeno je samo nekoliko upotreba izraza “sin(ovi)” u Svetoj Bibliji. Najčešće upotrebe koje se obično prevode doslovno, su izostavljene. Međutim, jedna takva grupa bi se ovdje mogla ilustrirati: lični, ali ne i fizički odnosi “Otac-sin”: 

      Otac                Sin(ovi)

I Samuelova 3:6      Eli             Samuel

I Samuelova 24:16    Šaul                  David

I Samuelova 25:8     Nabal                David

Izreke 1:8, itd.     Solomon              čitatelj

II Kraljevima 2:12   Ilija                Elizej

II Kraljevima 8:9    Elizej               Kralj Ben-Hadad

II Kraljevima 5:13   Naaman               njegove sluge

Suci 18:19           svećenik              narod

Postanak 4:20-...    prvi muzičar          svi muzičari, itd.

Matej 9:2            Isus             paralitičar

I Timoteju 1:2,itd.  Pavle                 Timotej

Tit 1:4              Pavle                Tit

Filemon 10           Pavle                Filemon

I Petrova 5: 13      Petar                Marko

U drugim jezicima se, također, koristi izraz “sin” na različite načine. Prema tome, u arapskom jeziku Kur’ana “sin” ne treba samo značiti direktno pitanje muškarca ili potomka. Poznati primjer je ibnu's sabil ("sin puta"), što znači "putnik". Drugi primjer koji je mnogima poznat je "sin Sotone" – živopisan opis bilo kojeg smutljivca (uporedite također Djela 13:10). Očigledno Sotona nema ženu da bi imao sina! Ime podrazumijeva da je smutljivac poput Sotone, utjelovljene Sotone, “Sotona sa nama.” Vrijedan spomena je također i arapski izraz ummu'l kitab (doslovno "majka knjige") nebesko Pismo iz kojeg je izvedeno svo Pismo koje je sa nama na zemlji, kao da je svako Pismo njeno dijete. 

U svjetlu ovoga gore, okrenimo se dobro poznatim stihovima iz Kur’ana: “On je Allah - Jedan!... Nije rodio i rođen nije,…”  (Kur’an, bosanski prevod, Besim Korkut, sura 112:1-4). Ova sura jasno govori da Bog nema sina i da nijedan sin ne može biti Bog. Zašto? “Otkud Njemu dijete kad nema žene,…” (sura 6:101). Kao što ovi i drugi stihovi nagovještavaju, čak i pomisliti da bi Bog imao ženu i seksualni odnos sa njom bila bi apsolutna ludost. Ali da li ovi Kur’anski ajeti ustvari oslovljavaju biblijsko značenje Isusovog Sinovstva? Da li Biblija potvrđuje da Bog ima ženu i sina kroz rađanje, čije ime je Isus? Naš odgovor na ova pitanja će postati razumljiviji nakon što dublje razmotrimo biblijsko značenje pojma “sin Božiji”. 

Biblijsko značenje pojma "Sin Božiji" 

Izraz "sin Božiji" se, također, koristi na više načina u Svetoj Bibliji. Kao stvoritelj, Bog je “Otac” Adamov i sveg čovječanstva (Luka 3:38; Izaija 64:8; Malahija 2:10; itd.) Međutim, specifičniji “Otac-sin” odnos se ostvaruje milostivim izborom Oca i vjernom poslušnošću i službi sina, ne kroz stvaranje i sigurno ne kroz rađanje. U ovom smislu, slijede neki od primjera koji se odnose na “sina(ove) Božije” u Bibliji: 

1. Narod izabran od Boga (Izlazak 4:22-…; Jeremija 31:9,20; Hošea 11:1; Rimljani 8:14; II Korinćanima 6:18; Galaćani 3:26; Hebrejima 2:10; Otkrivenje 21:7) 

2. Nebeska bića (Job 1:6) 

3. Kraljevi i vladari (II Samuelova 7:14; Psalam 2:7; 82:6; 89:26f.) 

4. Pobožni pojedinci (Matej 5:9; Luka 6:35) 

Ako bi značenje izraza “Sin Božiji” u Isusovom slučaju bilo ograničeno na isti značaj koji taj izraz ima u ovim slučajevima gore, čak bi se i muslimani mogli složiti sa njegovom upotrebom. Ustvari, neki Sufi muslimani govore o Bogu kao “Ocu” i čovječanstvu kao “djeci Božijoj.” Drugi muslimani, naravno, mogu dovesti ovu terminologiju u pitanje, i preferirati upotrebu pojma “sluga” umjesto “sin”. Ipak ostaje činjenica da je ideja Boga kao Oca i čovječanstva kao Njegove djece, bez bilo kakve seksualne konotacije, ideja koja je primjerena razmišljanju nekih muslimana. 

Međutim, izjednačavati Isusovo Sinovstvo sa sinovstvom gore pomenutih bića, bilo bi odricanje jasne istine Svete Biblije i same suštine kršćanske vjere. Isus je više od nekog od Božijeg izabranog naroda, više od nekog od Njegovih nebeskih glasnika, više od nekog ko vlada u Božije ime na zemlji, više od nekoga ko udovoljava Bogu, iako je On sve od ovih također. 

Isus kao jedinstveni Sin Božiji 

Šta je, onda, dokaz za ovu veliku tvrdnju? Je li to zato što je Isus, iako rođen od žene, ipak rođen od djevice? Neki kršćani, istina je, bi mogli zaključiti da je Isus zato što ga je rodila djevica Marija, Sin Božiji. Isto tako, neki muslimani, dok poriču da je Isus Sin Božiji, mogli bi smatrati da je djevičansko rođenje Isusa osnova za kršćansko vjerovanje da je Isus Sin Božiji. Međutim, Biblijski govoreći, Isusovo Sinovstvo ne počiva na tome da je Njega rodila djevica Marija. Naprotiv, kao što ćemo kasnije vidjeti jasnije, Njegovo djevičansko rođenje počiva na Njegovom Sinovstvu. Prije nego je Marija uopšte postojala, Sin Božiji je postojao. Isus ne postaje Sin Božiji, nego Sin Božiji postaje Isus. Prema tome, Isus, kao Sin, govori Ocu o “slavi koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.” (Ivan 17:5; uporedi Kološani 1:13-20), što je puno prije nego je Marija postojala. Ovaj vječni Sin Božiji je ušao u ograničenja vremena i prostora tako što je sila Božija djelovala kroz djevicu Mariju i bio rođen kao čovjek, nazvan Isus, u Betlehemu prije nekih 19 stoljeća. 

Slično tome, Isus nije Sin Božiji zbog svojih moćnih djela i predivnih riječi. Naprotiv, On čini svoja moćna djela i govori svoje predivne riječi zato što je On Sin Božiji. 

Istina, i način Isusovog rođenja i priroda Njegovih djela pružaju dokaz za Njegovo Sinovstvo. Ali, niti jedno, odvojeno ili zajedno, ne određuju porijeklo ili osnovu za Njegovo Sinovstvo. Razlika je veoma bitna.

Doista, Njegova djela svjedoče za Njegovo Sinovstvo. “Sin” mora biti poslušan svom “ocu”, činiti njegovu volju i djela, biti kao on (uporedi Ivan 8:37-47). Isus je sam ukazivao na Njegova djela kao dokaz činjenice da je On Sin Božiji: “Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.” (Ivan 10:37-38). Isus jeste činio djela Boga, Njegovog Oca, čineći ih kako bi ih Bog činio. 

U dodatku dokaza Njegovih djela, Isus je imao drugi dokaz da On jeste Sin Božiji. U važnim vremenima u Njegovom životu, sam Otac i drugi su ga zvali Sin Božiji: 

1. Objava: Anđeo Gabriel je rekao djevici Mariji da će se njen sin zvati “Sin Božiji”. (Luka 1:32,35) 

2. Krštenje: Božji glas sa neba je objavio: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni!” (Matej 3:17, itd.) 

3. Preobraženje: Božiji glas je ponovo objavio: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Marko 9:7, itd.) 

4. Raspeće: Rimski satnik i njegovi ljudi su priznali u vrijeme Isusovog raspeća: “Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!” (Matej 27:54) 

5. Uskrsnuće: Sv. Pavle piše da je Isusovo uskrnuće iz mrtvih Njega proglasilo “Sinom Božijim”. (Rimljani 1 :4) 

Drugi, osim Boga, Njegovog anđela i rimskog vojnika su proklamirali da je Isus Sin Božiji. Opsjednuti i čak i nečisti duhovi su priznali Isusu: “Ti si Sin Božiji!” (Marko 3:11; uporedi 5:7; Matej 8:29; Luka 4:41; 8:28) . Isusovi učenici su također priznali da On jeste “Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Matej 16:16; uporedi 14:33). Isus, kao istinski Sin, je preferirao da daje slavu svom Ocu, ali On, također, nije poricao svoje Sinovstvo (Matej 26:63…; Marko 14:62; Ivan 10:36). Zanimljivo je da je u prva dva od ovih poglavlja (i u drugima) bliska veza između pojmova “Mesija” i “Sin Božiji”. 

Također, interesantno je napomenuti kako je Isusovo Sinovstvo usko povezano sa Njegovom patnjom (Rimljanima 5:10; 8:32; Galaćanima 2:20; Hebrejima 5:8; 6:6). Kada je Isus izgladnio nakon dugog posta, napasnik mu je rekao: “Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom” (Matej 4:3, itd.). Kada je Isus bio u agoniji na križu, prolaznici su mu se rugali i rekli: “Ako si Sin Božji, siđi s križa!” (Matej 27:40). Ovi koji su vikali su zaboravili da je Isus Sin Božiji. Bog, koji traži i služi i čak pati da spasi one koje voli, ljude svijeta. On nije sin nekog zemaljskog kralja, koji mora pokazati svoju moć i spasiti svoj ponos tako što će se pokazati pobjedonosnim u očima svijeta, prema svjetskim standardima. Zato što je Sin Boga ljubavi, On nije koristio svoju silu za sebične ciljeve nego savršeno ispunio volju svoga Oca, koji izabire da otkrije Sebe i svoju ljubav svim ljudima kroz patnju svoga Sluge/Sina. 

Čak i neformalno čitanje gore navedenih stihova bi pokazalo da upotreba izraza „Sin Božiji“ sa referencom na Isusa je drugačija i u kvalitetu i u opsegu od drugih upotreba koje su prethodno spomenute. Druge je Bog milostivo izabrao kao svoju usvojenu djecu; Sin je u Ocu vječno. Drugi su bili poslušni Ocu, mada nesavršeno; Isus Sin je bio poslušan Ocu savršeno, bez grijeha (Hebrejima 4:15) . Sinovi bi trebali biti kao njihov otac, ali samo je Isus bio savršen poput Njega (Oca) u Svojoj dobroti, dajući Sebe potpuno za Njega i Njegov narod. Otac je povjerio sav sud samo Sinu “da svi časte Sina kao što časte Oca.” (Ivan 5:22,23). Samo Sin daje život kao što Otac daje život (Ivan 5:21). “Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi” (Ivan 5:26). Sin je poslušan Ocu, tako što se Očeva volja konkretizira u Sinovljevom životu; ali Otac, također, sluša i posluša Sina (Ivan 11:41-44). Na ovaj način postoji dijeljenje sile, autoriteta, znanja, slave, i kraljevstva što pokazuje odnos jednakosti i uzajamnosti između Dvojice koji je Jedan. O kojem narodu, kojem anđelu, kojem kralju, kojem pobožnom čovjeku bi se moglo reći: “…u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje,…”? (Hebrejima 1:2-3) 

Mnoge upotrebe pojma “sin” u Svetoj Bibliji i na raznim jezicima mogu dati indicije na značaj pojma “Sin Božiji” s obzirom na Isusa, ali na kraju njegova upotreba, direktno primijenjena na Isusa, ostaje jedinstvena kako je jedinstven odnos koji taj pojam izražava. Isus je rekao: “Ja i Otac jedno smo.” (Ivan 10:30) 

Objašnjenje značenja Isusa kao Sina Božijeg 

Kako se onda može pomoći muslimanima (i kršćanima?) da razumiju Isusa i istinski značaj Njegovog imena “Sin Božiji”? 

Na prvom mjestu, značajno je da Sveti Indžil ne prikazuje Isusa neselektivno proklamirajući da je On Sin Božiji – i, u tom slučaju, da je On Mesija (Krist). Niti mi to trebamo činiti, posebno kada znamo da je taj pojam uvredljiv onima sa kojima razgovaramo. Kada ga koristimo, treba da ga objasnimo. 

Jevreji su, ustvari, bili upoznati sa titulom “Sin Božiji”, kao što su bili upoznati i sa titulom “Mesija”. Postoji dokaz, iako izvan Biblije, da su oni govorili o Tori kao “kćerki Božijoj”, što je značilo “otkrivenje od Boga”, a da nisu žrtvovali svoja monoteistička uvjerenja.  Međutim, oni su se protivili kada je Isus sebe nazvao “Mesijom” i “Sinom Božijim”, i Njegovo priznavanje onoga ko On jeste, smatrali bogohuljenjem i vrijednim razapinjanja (Ivan 5:18; uporedi sa 10:33). Onda, ne čudi da je sam Isus ovaj pojam koristio diskretno. 

Drugo, treba da bude jasno da je Isus bio čovjek, sluga i prorok, na čemu su muslimani uvijek insistirali i što Sveti Indžil tvrdi da Sin Božiji mora da postane. Kada su Isusovi učenici prvi put sreli Isusa, oni su shvatili da je On čovjek. Šta bi drugačije shvatili? Oni su čuli kako Ga je Sotona kušao. Vidjeli su Ga gladnog i umornog. Poznavali su Njegovu potrebu za društvom i molitvom. Vidjeli su Ga kako plače. Čuli su Ga kako moli i vidjeli na djelu kako Svoju volju podlaže Očevoj, tvrdeći da je Očeva volja Njegov hljeb. Njegove riječi: “Otac je veći od mene” su bile  razumljive za njih. Šta drugo su oni mogli razumjeti? Ili šta bismo mi drugačije razumjeli da smo bili s Njim na zemlji? 

Tek nakon što su učenici produbili zajedništvo sa Isusom, nakon što su čuli Njegove riječi i bili svjedoci Njegovim djelima, tek tada su oni i drugi počeli da se čude i pitaju: “Ko je ovaj čovjek?” Oni su ga vidjeli kako hrani mase, iscjeljuje bolesne, kontroliše prirodne sile, diže mrtve. Čuli su Ga kako oprašta grijehe, čuli su Ga kako govori na izvanredan način o svrsi svog dolaska, o Njegovom odnosu sa Hramom, Zakonom i Prorocima, o ljubavi Božijoj i Njegovom ličnom odnosu sa Bogom. Čak i tada, bilo je onih koji su pogrešno protumačili Njega i Njegova djela, namjerno ili na drugi način. 

Učenici su postepeno razumijevali Isusa i Njegovu službu, a ponekad je taj proces bio i bolan. Ono što je On zahtijevao od njih da razmiju o Njemu, nije bio samo pronicljiv intelekt, nego čvrsto povjerenje u Boga i poslušnost Njegovoj volji, spremnost na samo-ispitivanje, pokajanje, i promjenu uma i srca u svjetlosti Božije svetosti i Njegovog svetog Zakona, otvorenost da prime ono što je On govorio o sebi, ono što je On činio, ono što je bilo pred Njim da učini, i svrhu svega toga. Istina, Petar je priznao da je Isus Mesija i Sin Božiji, ali je i odmah nastavio da se protivi Isusu poričući da Isus mora da pati i umre (Matej 16:21,22), kao da je on imao oštroumniji uvid u volju i puteve Božije od Isusa (Ivan 12:1-7)! Žene su, čini se, bolje razumjele (Mark 14:1-9). Ukratko, razumjeti Isusa nije jednostavno verbalno priznati Njega, diviti Mu se i pozdravljati Ga; razumjeti Isusa znači slijediti Ga i biti Mu poslušan. 

Ustvari, Sveti Indžil jasno i dosljedno ukazuje na to da Isusovi učenici nisu proniknuli u dublji značaj Njegovog Sinovstva ili Njegove službe dok On nije uskrsnuo iz mrtvih! Onda je njihova promjena uma i srca bila dramatična. Da li ovo kršćaninu daje ključ za njegovo svjedočanstvo?  Dok donošenje metoda za predstavljanje Isusa muslimanu ili bilo kome drugom može biti upitno, postoji li ovdje postupovni uzorak na kojem bi kršćani mogli meditirati, ili koji bi čak mogli imitirati? 

Treće, često je neophodno objasniti šta izraz "Sin Božiji" koji se odnosi na Isusa ne znači. Kao što smo već spomenuli gore, nigdje Sveti Indžil ne sugerira da je Bog uzeo Mariju za ženu, da On rađa, i da je Isus zbog toga Sin Božiji na temelju toga što Ga je rodila Marija. Bog nije muško božanstvo! Indžil, kao i Kur’an, govori o Isusu kao sinu djevice Marije. Na arapskom Isus je nazvan ibnu'llah,  ne waladu'llah. Niti Indžil žrtvuje fundamentalno biblijsko potvrđivanje da je Bog jedan. Niti nagovještava da je nekako za kršćane Isus, kao Sin Božiji, drugi ili treći od tri boga, ili da je nekako Isus uzdignut sa svoje originalne pozicije čovjeka i sluge na status Sina Božijeg, i onda učinjen da zamijeni istinitog Boga. Ni na jedan način potvrđivanje Svetog Indžila o Isusovom Sinovstvu ne transformiše biblijski monoteizam u suptilni oblik politeizma. Bog je jedan! I Isus, Sin Božiji, potvrđuje da je Bog jedan! Samo onda nakon što muslimani i kršćani uspostave ovaj zajednički temelj, oni mogu nastaviti diskusiju o tome ko je taj jedan Bog, šta On čini za čovječanstvo, šta On očekuje od čovječanstva, i kako je Bog jedan kada je Isus Sin Božiji. 

Četvrto, kršćansko vjerovanje u Isusa kao Sina Božijeg jednostavno odjekuje stalnu, upornu i dosljednju  tvrdnju kroz cijeli Indžil da je On Sin Božiji. Suprotno onome što neki muslimani sugeriraju, obično bez dokaza, kršćani, uključujući Sv. Pavla, nisu izumili ovu titulu. Za kršćane da poreknu Isusovo Sinovstvo bi značilo da oni treba da izbrišu sve reference o ovoj tituli u Svetom Indžilu. Kada bi kršćani to uradili, oni bi bili istinski krivi za iskrivljivanje svog Pisma, upravo kako neki muslimani (ali ne i Kur’an) osjećaju da kršćani moraju da urade. Kur’an govori kršćanima da sude prema Indžilu (surah 5:46,47). U Kur’anu nema nijedne reference o iskrivljenom ili opozvanom Indžilu. 

Peto, i usko povezano sa prethodnim tačkama, kršćani bi trebalo da ohrabre muslimane da čitaju Sveti Indžil otvorenog uma i srca i uporede kur’anske i biblijske opise Isusovog Sinovstva. Čak i ako muslimani odbiju biblijski opis Isusovog Sinovstva nakon što su ga ozbiljno prostudirali, oni će barem razumjeti značenje Isusovog Sinovstva onako kako ga Biblija opisuje. Da li bi musliman, nakon što razumije biblijsko značenje Isusovog Sinovstva, onda razmišljao o mogućnosti da se kur’anski i biblijski opisi Isusa kao Sina Božijeg razlikuju jedan od drugog, da Kur’an odbacuje koncept Isusovog Sinovstva koji Biblija nikada ne potvrđuje i nikada ne bi mogla potvrditi jer je zaista to strano biblijskom konceptu? Ipak Biblija Biblija potvrđuje da je Isus Sin Božiji – u Biblijskom smislu ovog pojma! 

Okvir reference koja je srodnija islamskom opisu Isusa može dalje pomoći muslimanima u njihovom razumijevanju Isusa kao Sina Božijeg. Među mnogim imenima koja se koriste za Isusa u Kur’anu, imaju tri koja posebno mogu pomoći da se razjasni kršćansko razumijevanje Njegovog Sinovstva: 

1. 'Abdu'llah -- "Sluga Božiji" (surah 19:30) 

2. Rasulu'llah -- "Apostol (poslanik) Božiji" (surah 4:157) 

3. Kalimatu'llah --"riječ Božija" (surah 4:171) 

1. Primarna dužnost sina je da poštuje i bude poslušan svom ocu, da mu služi slobodno i u potpunosti. Ideje da bude sluga i sin su veoma usko povezane u Svetoj Bibliji. Kršćanska crkva je uvijek smatrala da se velike Pjesme Sluge u Knjizi proroka Izaije odnose na Isusa Mesiju (Izaija 42:1-4; 52:13-53:12, itd.). Ovog Slugu je Bog nazvao “moj Izabrani”. “Duh Gospodnji” je na Njemu (Izaija 61:1). On iscjeljuje bolesne i pomaže potlačenima. On čak pati i nosi krivicu drugih i Bog Ga opravdava. Prvi kršćani su koristili istu riječ koju su našli u Pjesmama Sluge za Isusa kao Božijeg “svetog Slugu” (Acts 4:27,30). Ovaj Sin je uistinu služio Oca, ne iz prisile nego zbog svog jedinstva sa Ocem i iz ljubavi. Koji sluga služi bolje od sina? U Isusu, sin i sluga su sjedinjeni! 

2. Apostol i poslanik je “onaj koji je poslan” od Boga da proklamira Njegovu poruku. Isus je također nazvan “apostolom” u Svetom Indžilu (Hebrejima 3:1). U izvješću Evanđelja prema Ivanu, o Sinu se veoma često govori kao “Onome koji je poslan”, i ta dva pojma su skoro sinonimni. Druga izvješća Evanđelja također koriste istu terminologiju, a pojmovi “Otac” i “Onaj koji je poslan” su praktično sinonimni također (Matej 10:40; Marko 9:37: Luka 9:48). Ima mnogo apostola koje je Bog poslao. Ali Apostola/Sina nije samo Bog poslao; On je također bio poslan od Boga. On je sišao odozgo, od samog Boga (Ivan 8:23,42) i tako je nazvan “Emmanu-el”, “Bog s nama.” (Matej 1:23) 

Isusova usporedba o odsutnom gospodaru je veoma poučna o cijeloj stvari Njegovog Sinovstva. Gospodareve sluge nisu mogle skupiti zakupninu za vinograd koji je on bio zasadio i potpuno opremio i onda dao u zakup zakupcima. Na kraju, gospodar je odlučio da pošalje svoga sina kao svog ličnog predstavnika. Zakupci su ga ubili, misleći da su time postigli pobjedu i da bi mogli uzeti u posjed cijelo imanje za sebe, ali su na kraju izgubili sve. (Matej 21:33-43, itd.) 

Dovoljno je jasno da gospodar i sin u ovoj usporedbi predstavljaju Oca i Sina. Šta god da još usporedba pučava, ona jasno pravi razliku između “onih koji su poslani” i “Onoga koji je poslan”, proroka i Sina, i krajnje sudbine “Onoga koji je poslan”. Uistinu, ova usporedba je neobična i neuobičajena! Ipak nije neobičnija niti neuobičajenija od Osobe i događaja na koje usporedba ukazuje. 

Dakle, jasno je za koju je svrhu Sin poslan po Ocu i od Oca: da otkrije Njega, da sprovede Njegov plan spasenja za čovječanstvo, da služi kao Njegov “lični” predstavnik, i da da sebe u tom procesu (Ivan 3:16...; Rimljani 8:3,29; Galaćani 4:4-7). U sprovođenju Božije spasonosne volje, jedinstveni Sin je stekao mnogu “braću”, koji su, slijedeći Njega, također, postali Božiji “sinovi” po Njegovom milostivom usvojenju. Oni koji slijede poslušnog Slugu/Sina koji je poslan od Oca su, također, Božije poslušne sluge/sinovi, istinski “muslimani” (kako se nazivaju sljedbenici Isusa u Kur’anu - surah 3:52; 5:111). Sin/Sluga/Onaj koji je poslan/Spasitelj: svi ovi pojmovi su usko povezani u Svetoj Bibliji. 

3. Za muslimane, kao i za kršćane, Riječ Božija je vječna, kao što je i Bog vječan. Bog djeluje kroz Njegovu Riječ, stvara i održava svemir i otkriva svoju volju. Ako bi neko od muslimana spomenuo Riječ Božiju, oni bi prirodno mislili na Kur’an. Međutim, mnogi od njih znaju da je Isus, također, nazvan “riječ” (Riječ?) Božija” u Kur’anu. Iako oni smatraju Isusa samo kao proroka, zar ne bi mogla njihova ideja o Njemu kao “riječi Božijoj” biti ispunjena biblijskim značajem istog pojma? Neki će reći: “Ne!” Neki nalaze ovo kao veoma korisno sredstvo za objašnjavanje Isusovog odnosa sa Ocem, ukljućujući koncept Sinovstva. Pošto je On Božija vječna Riječ, onda je On i Božiji vječni Sin (Ivan 1:14). To također može pomoći da se ukloni duboko ukorijenjeno nerazumijevanje u vezi ovog odnosa, koje vodi muslimane da razumiju da kršćani vjeruju u samo jednog Boga, da oni ne postavljaju Sina kao drugog Boga, niti oni zamjenjuju Boga sa Sinom, niti čovjeka pretvaraju u Boga. 

Čak i među ljudima puno ovisimo o nečijoj riječi da saznamo šta neko želi i radi, i kakav je. Kroz njegovu riječ, čovjek se upoznaje i iznosi ono što je unutar njega. Mi vjerujemo Abdullahu zato što vjerujemo Abdullahovoj riječi. Mi vjerujemo Abdullahovoj riječi zato što vjerujemo Abdullahu. Mi razlikujemo Abdullaha i njegovu riječ, i mi izjednačavamo Abdullaha i njegovu riječ. Oboje je istinito. 

Na puno drugačiji, uzvišeniji i veličanstven način, Riječ koja dolazi od Boga daje izražaj Božijoj volji i Njegovim djelima, i, također, otkriva kakav je On na razumljiv način. Tako Sveti Indžil kaže: 

“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine… Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu [1],  on ga obznani.” [2] (Ivan 1:1-4,14,18) 

“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Marko 9:7) 

“...konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.” (Hebrejima 1:2) 

[1.] tj. On je toliko blizak sa Ocem. Treba li se podsjetiti da i Kur’an i Biblija govore o “ruci Božijoj”, “licu Božijem”, itd.? 

[2.] “On ga obznani”: doslovno prema originalnom Svetom Indžilu na grčkom, “On  je “exegised” (protumačio, objasnio) Njega". To je kao da je Bog otkrio svoje skriveno srce kroz svoju ujtelovljenu Riječ. 

Ako musliman može prihvatiti da Riječ Božija, koja je vječna kao što je sam Bog vječan, može ući u ograničenja vremena i prostora i postati dostupna u obliku knjige, zar ne može, također, shvatiti da se ta ista Riječ može očitovati kao ljudsko biće? Ako na zemlji nestvorena Riječ Božija u svom stvorenom obliku knjige se može opisati i kao nestvorena i stvorena, onda ne može li nestvorena Riječ Božija u svom stvorenom obliku ljudskog bića biti opisana kao i nestvorena i stvorena, ako je to volja jedinog Boga? Da je Bog tako htio je svjedočanstvo Svetog Indžila: Božiji vječni izraz vlastite ličnosti, Njegova Riječ, Njegov Sin je uzeo ljudski oblik kao Isus Mesija. 

Isus kao Sin Božiji: Božije otkrivenje sebe na Zemlji 

Mi svi znamo da je Bog stvoritelj sveg stvorenja. Mi znamo da On neprestano upućuje čovječanstvo na mnogostruke znakove u stvorenju i u historiji koji, zauzvrat, upućuju čovječanstvo izvan ovih znakova na samog Najuzvišenijeg Boga kao stvoritelja i suca čovječanstva. Mi znamo da je On povremeno intervenisao u historiji stvorenja kroz proroke i apostole i Pismo. On je posredovao kroz njih, čime je čovječanstvu ponudio uzorak za život. Vjerovatno se mi svi, također, slažemo da On svjedoči za sebe kroz ljudsku savjest. Na sve ove načine Bog nam otkriva nešto o sebi tako da možemo znati nešto o Njemu. Ali da li On otkriva sebe? Možemo li mi znati Njega? 

Odgovor na ova ključna pitanja nalazimo u zapanjujućim Isusovim tvrdnjama: 

“Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.” (Matej 11 :27) 

“Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.
Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?” (Ivan 14:9,10) 

Anđeli, osobe i stvari nam mogu otkriti nešto o Bogu. Ali Bog sam može otkriti Boga! Samo Bog može otkriti sebe čovječanstvu. Samo Bog može otkriti sebe čovječanstvu pod stvorenim okolnostima srodnim ljudskom razumijevanju. Postoji li bolji način za vječnog otkrivatelja da se otkrije čovječanstvu na zemlji, nego da obuče svoj izražaj samog sebe u ljudsko tijelo! 

U Isusu, Njegovog vječnom Sinu, otkrivatelj, također, postaje onaj koji je otkriven za nas. Zato Sveta Biblija govori o Isusu kao Bogu koji se manifestvovao u tijelu. Zauzvrat, otkriveni Sin postaje Onaj koji otkriva Oca među čovječanstvom. “Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte,” kaže Isus (Ivan 14:1). Kada poziva svoje slušatelje da vjeruju Njemu, Isus ne skreće vjeru od Boga; radije On jednostavno potvrđuje da Bog, zauvijek najuzvišeniji, otkriva sebe kroz Isusa po svojoj prisutnosti u Isusu. 

Bog, otkrivatelj i otkriveni. Mi bismo se složili da Bog stvara svijet, postavlja proroke, šalje Pismo i proviđa zakone za vodstvo ljudima. Ali može li On sam ući u svoje stvorenje da bude sa nama? Zar to ne bi bilo nedostojno Njega? Zar se On ne bi time podcjenio? Zar ne bi Njegov ulazak u svijet bio u sukobu sa Njegovom suverenošću, zar ne bi zamaglio svjetlost Njegove slave, i učinio Ga manjim a ne većim? 

Bog je uistinu veći. Samo Njemu pripada kraljevstvo, sila, slava. Samo On je suveren. Ali, možda ćemo pitati, kakva je priroda Božije suverenosti? I kako sam Bog očituje prirodu svoje suverenosti tako da čovječanstvo, također, može početi da razumije prirodu Njegove suverenosti? Drugim riječima, treba li da razumijemo Božiju suverenost jednostavno kao suverenost bilo kojeg zemaljskog vlastodršca koji je uzveličan do svog krajnjeg stupnja? Da li sam Bog očituje svoju suverenost nad svojim stvorenjem tako što ostaje podalje od njega? Da li On štiti svoju suverenost izolirajući se u nebeskom spokoju, daleko od patnje i grijeha ovog svijeta koji umire? Ili, da li je moguće da se naše razumijevanje Božije suverenosti sukobljava sa Njegovim vlastitim razumijevanjem Njegove suverenosti; da Njegove misli nisu naše misli i da naši putevi nisu naši putevi, čak i kako je Bog objavio kroz svog proroka Izaiju (Izaija 55:8)? Da li je moguće da Bog ne samo da daje odgovor nego čak i previđa čežnju ovog proroka: “…O, da razdreš nebesa i siđeš…!”? (Izaija 63:19) 

Prema Bibliji, Bog je ljubav. U Biblijskoj perspektivi, ulazeći u ovaj svijet, Bog se nije ponizio; radije On uzvisuje sebe. Svojim dolaskom na zemlju, On ne zamagljuje svoju slavu; radije On je povećava među čovječanstvom. Svojom prisutnošću među nama, On se ne umanjuje; radije On postaje veći za naše veće slavljenje Njega. Sa tim što nije samo iznad nas, nego sa nama u Isusu Emanuelu, On ne samo da djeluje u skladu sa sobom; čak i više, On je ono što jeste i ono što će biti. 

Na kraju, ukratko sumirajmo biblijsko značenje Isusa kao Sina Božijeg, imajući na umu da 1. “Jahve je Bog naš, Jahve je jedan” (Ponovljeni zakon 6:4) i 2. sam Sveti Indžil se mora čitati da se shvati potpunije značenje Isusovog Sinovstva kroz Njegovo služenje: 

1. Jedinstveni Sin Božiji je od Oca vječno; po Njemu je Bog stvorio i održava svemir. Kao Božiji izraz samog sebe On je istinski Bog. 

2. Zato što nas je Bog volio, jedinstveni Sin Božiji je ušao u vrijeme i prostor, bio rođen od Djevice Marije i bio nazvan Isus Mesija. Kao Božiji izraz samog sebe na zemlji u obliku čovjeka, On je također istinsko ljudsko biće. 

3. Sin dijeli Očeve atribute; On je kao Otac u silnim djelima i u davanju samog sebe. 

4. Sin je poslan po/od Oca kao Njegov predstavnik da sprovede Njegovo djelo otkrivenja i spasenja. 

5. Sin je Očeva lična poruka, Bog koji izražava samog sebe i svoju ljubav na način koji čovječanstvo može vidjeti i čuti i razumjeti. 

6. Sin služi Oca savršeno; Otac je, također, osjetljiv na volju Sina. 

7. Otac i Sin su Jedan u jedinstvenom odnosu potpune uzajamnosti između Gospodara i Sluge, Onoga koji šalje i Onoga koji je poslan, Onoga koji je otkriven i Onoga koji otkriva. 

8. Oni koji vjeruju u jedinstvenog Slugu/Sina koji je poslan od Boga, Božiju ličnu “Dobru Vijest” (“Evanđelje” ili “Indžil”), i koji Ga slijede, mogu postati Njegova “braća i sestre”; oni mogu postati usvojena, poslušna djeca Božija. 

Blagoslov i slava,
i mudrost, i zahvalnica,
i čast, i moć i snaga
Bogu našemu
u vijeke vjekova. Amen!
(Otkrivenje 7:12) 

Knjige od Ernest Hahn
Više u Ko je Isus?
Answering Islam Home Page